Stigao je do provalije. Sam.

Jutro je započeo kao i svakog dana. Imao je na sebi odijelo, sivo, i kravatu. Bio je uspješan poslovni čovjek.

U kupaonici je slušao suprugu kako tiho pjevuši, izašla je, predivna. Crna kosa vijorila se dok je hodala, vitka, savršena. Promatrao je taj uspravni hod, lagan pokret ruke s kojom je pomaknula pramen kose sa ramena, našminkano lice. Na njoj nije bilo nesavršenosti.

Njihova dva sina dotrčala su iz svoje sobe. Bili su spremni za odlazak u školu. Nije imao s njima nikakvih problema, učili su dobro, za uspjeh su uvijek bili nagrađeni. Nagradu su primali uz riječ hvala i mogao se s njima samo ponositi. Prizor savršenstva.

Pročistio je grlo i suprugu poljubio u obraz. Bio je hladan, osjetio je miris pudera.

• Ručak je u šesnaest sati – napomenula je.

Okreče se i vidi vrata koja se zatvaraju za sinovima. Otišli su u školu.

Osjetio je taj tren laganu nesvjesticu. Zastao je trenutak. „Običan pad tlaka“ – pomislio je. U uredu će popiti espresso i biti će sve u redu.

Duboko je uzdahnuo, postao je nemiran. „Nije ovo klasično jutro, nešto mi se dešava.“

Krenuo je van iz stana. Kada je došao do parkirališta, vadi ključeve od automobila, novog, leasing. Dobro zarađuje, može otplaćivati rate. Stabilnost. No u njegovim nogama stabilnost je nekako počela nestajati. Osjećao je to sa svakim korakom. Okreče se oko sebe, „što mi se to dešava?“. Kada je ključ htio staviti u bravu, dogodilo se.

100 km udaljeno od mjesta gdje je stajao, bačena je bomba. Nije to bila ni topovska, ni atomska bomba, bila je to jedna posve drugačija bomba.

Kada bi se mogao izračunati čovjekov život u kilometrima, koliko bi po godini mogao on iznositi? Gdje je centar te eksplozije gdje počinje ljudski život? Kada bi željeli fizički se naći na početku svoga života gdje bi ti krenuo? Tko te je stvorio? U glavi mu je zujalo, nije znao od kuda ova pitanja dolaze.

Bačena bomba njegovog života podigla je veliku prašinu, polako će se početi oblikovati tzv. gljiva, a potisak njene sile počeo se širiti. Komadi života letjeli su na sve strane pretvarajući se u prašinu i tek neku preživjelu misao ili riječ. Snažan udar približavao se njemu i on ga je čekao uspravljen, potpuno bezosjećajan. Val ga je zapljusnuo, sila je otrgnula s njega odijelo, ključevi su odletjeli i nestali. Zažmirio je i čekao. Buka s stišala, zrak nije nikamo otišao pa je mogao disati, a onda je i oči otvorio. Što je vidio? Ništa, ali doslovno ništa. Ovu svjetlost koju je vidio, nije dolazila od sunca. Crveno-žuta prošarana dimom kao poslije velikoga požara. I tada je shvatio da je gol, no ne samo što je osjetio nagost tijela, ovaj čovjek osjetio je nagost samoga sebe. Praznina.

Počeo je hodati, prolazio je kilometre vlastitog života ogoljen do svake trunke vlastitosti, osobnosti. Bio je sam, ljepota supruge je nestala, sinovi nisu bili pored njega, imovina je spaljena. Metar po metar došao je do centra. Rupa, provalija duše, prazna. I ponovno je duboko udahnuo. Tražio je u tom uzdahu da proba osjetiti da je živ. Kako je zrak prolazio plućima osjećao je sebe, fizičku prisutnost, sve ostalo bilo je prazno. I tada je shvatio.

Ako sviraš klavir po notama, predivno ćeš svirati, ali ako u svirku uneseš i dio sebe, zvati će te virtuozom. U svemu moraš biti i ti dio.

Stajao je pored provalije svjestan da je ženu ljubio samo zato jer je predivna, no njih dvoje se nisu poznavali. Sinovima se divio jer su pametni, ali nikada se s njima nije igrao. Posao je radio jer je dobro zarađivao, ali nije uživao. Želudac mu se počeo grčiti.

„Što sam ja do sada radio?“. Grč se sve više stezao, bol je prolazila tijelom i dolazila do grla. Stegnuti grkljan počeo ga je boljeti. Ovakvu bol u tijelu do sada nije osjetio. Stezao je ruke, grčio mišiće. Jutrošnja lagana nesvjestica pretvorila se u goruće izgaranje.

Kriknuo je. Bol duše i srca izlazila je s tim krikom koji se širio ovim prostranstvom nigdje ne zaustavljajući se. Krici, suze, sve se skupilo u jedno. Kleknuo je u boli ne vjerujući koliko suza može isplakati, što se sve to u njemu nakupilo. Jecao je i počeo šaptati … gdje si, ti koji si me do ovdje doveo? Tko si? Što sam ti zgriješio da me ovako mučiš? Što mi s ovim poručuješ?

Sve je odjednom nestalo. Stajao je ponovo pred svojim automobilom, u ruci su bili ključevi. Trgnuo ga je zvuk udarca vrata dostavnog kombija u susjedstvu, tramvaj je tu u blizini projurio.

U njemu se stvori osjećaj da treba nekoga, da ga netko negdje čeka, taj kojega on treba. A onda mu je kroz glavu projurila misao, znao je gdje bi mogao krenuti. Ušao je u automobil i naglo krenuo. Vozio je gradom i sada je ugledao mjesto gdje se zaustavio. Zgradu je poznavao, bio je tu dva puta do sada, ali danas ju je gledao novim očima. Odlučio je krenuti ispočetka.

Na tabli kod ulaza pročitao je  – rodilište. Tu se je prije 40 godina rodio pa kako nije znao kako početi, odlučio je da to bude baš ovdje, na početku. A onda je na klupi i Njega ugledao. Čekao ga je. Strpljivo, već punih 40 godina. Nasmijali su se jedan drugome i kao da se poznaju oduvijek prijateljski sjeli i počeli pričati.